
Kanabis proizvodi fito kanabinoide u obliku karboksilne kanabinoidne kiseline, koji nisu aktivni, bar ne preko CB1 i CB2 receptora, zato što oni ne prolaze lako barijeru između krvi i mozga (blood brain barrier – BBB) u svom polarnom obliku.
Dekarboksilacija je značajna posebno kod lečenja, jer jedino dekarboksilovani kanabinoidi dejstvuju preko Endokanabinoidnog sistema receptora u našem telu omogućavajući potpuni lekoviti efekat. Kako bi se omogućilo da dejstvuju preko receptora u mozgu i ostalim organima, bazične kanabinoidne kiseline se prvo moraju dekarboksilovati, COOH karboksilna grupa atoma treba da se odstrani, u vidu H2O i CO2.
Treba istaći da bazične kanabinoidne kiseline (THCA, CBDA, CBCA i osnovna CBGA) dejstvuju na druge lekovite načine i sveže ceđeni sok iz cvetova iako nepsihoaktivan, preporučljiv je svima, kako bolesnima tako i zdravima.
Dekarboksilacija (dekarbonizacija) se dešava prirodno pod uticajem vremena i temperature, kao posledica sušenja, ali mi možemo da znatno ubrzamo taj process tako što ćemo povećati temperaturu. Što je veća temperatur to se proces brže odvija, a zapravo se odvija spontano pri spaljivanju ili vaporizovanju materijala.
Međutim, postoji još jedan mehanizam u igri što sugeriše da moramo pažljivo kontrolisati temperaturu dekarboksilacije.
Kada zagrevamo kanabis da bi THCA i CBDA konvertovali u THC i CBD, mi takođe konvertujemo THC u CBN bržim tempom. Na otprilike 70% dekarboksilacije, mi zapravo počinjemo da konvertujemo THC u CBN bržim tempom nego što THCA konvertujemo u THC, tako kao što možemo da vidimo na grafikonu, nakon 70% dekarboksilacije nivo THC-a počinje oštro da opada.
To naravno znači da nivo CBN-a takođe počinje da raste i lek postaje više sedativan.
Postoji još jedna poteškoća, a to je da mi nikada ne možemo sa sigurnošću znati gde je početna tačka dekarboksilacije tako da su vremena i temperature u grafikonu gore uzeti kao neki prosek.
Ne možemo očekivati da će suv material koji smo stavili u rernu na nekoj određenoj temperaturi da postigne jednaku temperaturu s kraja na kraj odmah nakon stavljanja u rernu, niti možemo znati kakvo je stanje dekarboksilacije prostom obzervacijom.
Dekarboksilacija biljnog materijala mu takođe menja ukus (tostiran/pečen), što se nekima ne dopada, i naravno tokom dekarboksilacije isparavaju manje količine monoterpenskih seskiterpenskih alkohola, fenola, ketona, aldehida, etera i estera.
Postoji veoma jednostavan način da se nadgleda stanje dekarboksilacije ulja od kanabisa, koje je stavljeno u posudu vrelog ulja na 122 stepena C – tako što se posmatra proizvodnja mehurića uglendioksida.
Baš kao što kriva sugeriše proizvodnja mehurića ugljendioksida će se nastaviti po stopi koja može biti posmatrana. Tako što ćemo količinu ulja stalno mešati pri dnu i u ćoškovima posude (ja koristim mali ražanj od bambusa) tako da se mehurići oslobađaju i mogu da isplove na vrh, možete sa sigurnošću ustanoviti kada krivina dobija konusni oblik.
To je trenutak kada treba da ga izvadimo iz kupke od vrelog ulja da bi postigli maximalan efekat u glavi, ili da ga ostavimo dok ne prestanu mehurići da se pojavljuju ako želimo da dobijemo lek koji je više sedativan i više priliči za noćnu upotrebu.
Preostali medicinski benzin ili alkohol proizvodi veće mehuriće raznih veličina, i kada mehurići prestanu da se pojavljuju znači da je ulje pročišćeno.
Izvor: http://skunkpharmresearch.com/decarboxylation/
Pročitajte takođe kako bi bolje shvatili nastanak kanabinoida i njihovo pretvaranje u druge kanabinoide: Razumevanje medicinskog kanabisa i nastanak kanabinoida
Facebook
Twitter
Google+
YouTube
Tumblr
RSS