Zanimljivi detalji iz istorije o upotrebi Kanabisa kroz milenijume kod Srba, Slovena i na Balkanu. I šta su Vinčanci pušili u ovim svojim lulicama? 🙂
Što se tiče medicinske upotrebe Čajkanović izlaže sledeće: ,,U narodnoj medicini upotrebljava se konoplja protiv krajnika, zaduhe, groznice, bolesti želuca, vrućice. U ovom poslednjem slučaju konopljino seme se prosipa po postelji bolesnikovoj, te na njemu spava tri noći, i svako jutro ono na kome je spavao prospe se na bunjište – da ga tice raznesu. Kad što raste, npr. potkožni čir, pije se čaj od konopljinog semena.
Puhor od konoplje koja je sagorela na živoj vatri daje se stoci. Oko detinje kolevke meću se zelene konoplje – da bi dete bolje spavalo.”( Veselin Čajkanović: Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, strana 116, BIGZ reizdata 1994, Beograd)
Odličan tekst o narodnoj upotrebi konoplje Mirsada Đulbića
,,Sjećanja: Konoplja u Zenici” (objavljen na:
http://zenica-online.com/2010/08/sj…), jedan je od izvora o upotrebi konoplje i na načine o kojima nismo bili upoznati u široj literaturi. Svaku od navedenih stavki u daljem tekstu detaljno objašnjava.
,, Po mojem sjećanju, konoplja se uzgajala radi slijedećih načina korištenja”:
– proizvodnja kučine za zaptivanje vodovodnih i drugih cjevovoda,
– proizvodnja vlakna i prediva konoplje za tkanje tekstila,
– proizvodnja prediva za proizvodnju konopa (užadi),
– priprema kolačića od lista, cvijeta i brašna sjemena konoplje,
– priprema meda sa cvijetom konoplje, kao kućnog lijeka
– proizvodnja brašna konoplje,- proizvodnja sjemena konoplje za ishranu,
– priprema suhoga lista za kućne potrebe „kađenja“ bolesnika,
– pokrivanje građevina stabljikama konoplje”
Pošto je poznato da su Sloveni dolazili u dodir sa Skitima još u VIII veku p.n.e. može se pretpostaviti da su ova stara nomadska plemena, koja su nastanjivala stepe današnje Rusije, uticala na svoje susede. Pretpostavla se da su stari Sloveni već u to vreme, poznavali konoplju i da, nakon otkrića njenog velikog praktičnog značaja, nisu više hteli da je se odreknu.
Još u vreme nemanjićke Srbije proizvodnja konoplje bila je rasprostranjena na seoskom području o čemu svedoče detalji na bojnim freskama manastira, crteži i beleške crkvenih monaha, ornamenti na predmetima materijalne kulture: ćupovima, činijama, zemljanim posudama, buradima, ostacima ratne opreme itd.
Kao bitno pitanje postavlja se da li su Sloveni koristili konoplju u ‘opojne’ svrhe. Poznato je da su Skiti na užareno kamenje ognjišta, bacali cvetove konoplje, stvarajući dim koji ih je omamljivao, uzbudjivao i podsticao na igru. Takođe postoje i arheološki nalazi sa nekoliko neolitskih staništa u Srbiji. Arheolozi su u naseljima vinčanske kulture pronašli male zemljane lulice, stare oko 7.000 godina. Znajući da je duvan stigao u Evropu tek u 15. veku sa Kolumbom, naučnici mogu samo pretpostavljati koje su trave drevni Vinčanci pušili. 🙂
Prema narodnim verovanjima, retko je koja biljka bila toliko izložena uticajima zlih demona, i sa druge strane, retko je koja biljka toliko puna naročite snage kao konoplja. Zato su se od setve pa dok se ne osnuje i ne izatka, preduzimale profilaktičke mere i raznorazna vračanja. Konoplja je vrlo često i tabuirana.
Narod je verovao da je konoplju najbolje sejati na Đurđevdan ili Jeremijin dan – dan kada se u zmijama inkarnirane duše pre sunca teraju od kuće. Najradije su se sejale u ponedeljak ili subotu, a nikako u sredu, petak, niti u Velikoj i Beloj nedelji. Tada se ni svi drugi poslovi oko konoplje nisu radili.
U semenu konoplje stajalo je uskršnje jaje (da je ne tuče grad). Pred sejanje u zemlju su se zakopavala tri jajeta, ili se to posle sejanja činilo sa jednim jajetom. Kada se konoplja zaseje, oko njive se žmureći optrče tri kruga da je ptice ne vide i ne pojedu.
Konoplja se nije smela potapati tzv. mlade nedelje ili u rasipan mesec. Kada već bude posečena i u vodu potopljena, o Svetom Iliji u vodi se ne sme držati, da ne bi istrunula. Ne valja je presti od Badnjeg dana do Svetog Jovana. Snovanje kudelje nije bilo dopušteno od Svetog Nikole do Badnjeg dana i od Božića do Svetoga Save (postupak pripremanja osnove za tkanje naziva se ‘snovanje’ i jedan je od najzahtjevnijih postupaka u izradi tkanine).
(Pogledati u: Kristijan Reč, Rečnik svetih i magijskih biljaka, str.112?, Babun, 20015 Veselin Čajkanović Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, strane 114 i 115, BIGZ reizdata 1994, Beograd)
Raznorazna vračanja u korist konoplje obavljana su najviše o Badnjem danu i na Bele poklade. O Badnjem danu konoplja se po pepelu sa badnjakom meša i podiže uvis da bi toliko porasle konoplje. Komad badnjaka baca se na konopljište, da bi konoplje bolje rodile. Na pokladama stariji ljudi igraju da bi konoplje porasle. Na Beli četvrtak zbog konoplje žene ne rade, a da bi pređa od konopljinog vlakna bila dobra, prvo se povesmo konoplje u crkvu nosi.
Narod Hercegovine veruje da će u zemlji tajno zakopano blago naći sirota devojka koja prede crnu konoplju.
U niškom kraju, iz poštovanja prema konoplji i njenom značaju za njihov svakodnevni život, s obzirom da se u tom kraju konoplja proizvodila i za prodaju, ljudi konoplju seju gologlavi (sve ostalo pod kapom), stakvim poštovanjem koje ispoljavaju prema svemu što im je sveto i što posebno poštuju.
U Jadru, radi zaštite od ptica i drugih štetočina, u seme se stavljalo malo zemlje uzete ispod kućnog praga (gde borave duše predaka). Žena koja konoplju seje obavezno ćuti, da živina ne bi čeprkala zasejanu zemlju. To slučajni prolaznici znaju, pa je osim pozdrava ,,Pomoz Bog”, ništa drugo i ne pitaju, što bi inače činili u svim drugim prilikama. Da bi konoplja bila bela, seme se uvek stavlja u belu torbu, a u seme obareno jaje. Po završetku setve žena baca uvis praznu torbu, govoreći:
,,Da Bog da kudelja bude ovako visoka”, a sa tom željom i verovanjem položajnikov se opanak na Božić diže na tavan kuće gde porodica živi.
Posle setve, da bi konoplje lepo rasle, izvodile su se raznovrsne obredne igre. U Jarmenovcima bilo je to kolo ,,paun”, koje su žene igrale poskakujući, dok su se devojke i deca ljuljali na vitlu i na najvećoj visini uzvikivali:
,,Volike mi konoplje!”.
U Takovu i Velikoj Ivanči (selo u Šumadiji) igra se zove ,,konopljarica”. U Takovu (do Prvog svetskog rata svuda, a posle mestimično) to je bila veoma omiljena igra, koja se sastojala iz niza predivnih prizora: Zemlja se orala i sejala konoplja. Izniklu konoplju čuvala je konopljarica (muškarac prerušen u ženu), koja na četvrtastom štapu (kao na preslici) prede povesmo konoplje, razgovara sa putnicima namernicima, vodi sa njima ljubav, ostaje trudna i porađa se.
Pop krsti dete, utvrđuje se na koga dete liči i ocu se izručuje ceđ na glavu (sve se izvodi oponašanjem pojedinih mogućih situacija iz obreda). U Maloj Ivanči konopljarica je muška igra, koja se izvodi da bi se povoljno uticalo na napredovanje konoplje.
(6 Jan Kišgeci ,,Konoplji hvala“ strane 41, 42 i 43, Nolit, Novi Sad, 1994.5)
Iz ovih i brojnih drugih narodnih običaja i verovanja o magijskoj zaštiti, narodnoj medicini, pravnim običajima i drugom, nedvosmisleno proizlazi vekovna uloga iznačaj konoplje za život ljudi na našim prostorima, posebno stanovništva naših sela.
Praktična upotreba konoplje na našim prostorima:
Konoplja se u centralnoj i južnoj Srbiji, Kosovu i Metohiji najviše gajila pored tekućih voda i većih reka – Velike, Zapadne i Južne Morave, Drine, Save, Kolubare,Timoka, Nišave, Sitnice, Bistrice, Peka, odnosno, svuda gde je bila razvijena poljoprivreda, ali nikada kao dominantnu kulturu, već tek toliko da podmiri potrebe domaćinstva.
Lično sam u jednom neformalnom intervjuu kod takozvane Baka Anđe sa Mokre Gore, od nje i njenog muža dobio podatak, da su često u mladosti uzimali suve grane kudelje (sa lišćem i cvetovima) i pušili umesto cigareta. Najviše su je nosili siromašni, takoreći sve što su imali od tekstila, bilo je napravljeno od konoplje, srednji sloj je nosio uvezena finija platna, a kudeljino se koristilo za slamarice, peškire, zavese, posteljine itd. dok je bogati nisu koristili, tako da se uptreba konoplje može posmatrati izričito kao statusni simbol.
Što se tiče panonskog, bačkog i južnomoravskog okruga, proizvodnja je, pored sveprisutne upotrebe u domaćinstvu, bila usmerena i na industriju, tkali su se, vezli i preli razni proizvodi: uzice, pojasevi, džakovi, prtena platna, oglavci, prekrivači, a služila je i kao potka za tkanje vune, pamuka i lana.
Priredio: Miloš Simić i IRKA tim
Facebook
Twitter
Google+
YouTube
Tumblr
RSS